Osamdesetih godina prošlog vijeka jedna od najpoznatijih bosanski vidovnjakinja, pored vidovite Vave iz Bosanskog Novog, bila je Semiza iz Miljevine kod Foče. Upravo zahvaljujući njoj mnogi su ljudi tada prvi put čuli za to malo mjesto. Novinaru koji ju je posjetio o svom radu kazala je slijedeće:
“Teško je objasniti kako radim. To se riječima i ne može objasniti. U svemu se trudim da polazim od Allaha dž. š., u njega vjerujem i ta mi vjera u svemu pomaže. Imam i tu sposobnost da čovjeka pročitam, da saznam dosta o njemu a da mi on prije toga ništa ne kaže. Otvaram zvijezdu čovjeku, saznam njegove probleme i pokušam mu pomoći, dati savjet. Ako mu ja ne mogu pomoći, onda ga uputim kod nekog od hodža po Bosni i Hercegovini. Tačno znam koji hodža nekom čovjeku može da pomogne. ”
Semiza priča jednostavnim jezikom i jasno formuliše svoje misli. Pitam je kada je primijetila kod sebe te neke sposobnosti.
“Još dok sam bila mlađa primijetila sam tu neku “silu” u sebi koja mi je pomagala da vidim stvari koje se očima ne mogu vidjeti. Nisam to iz knjiga učila, niti me je neko drugi učio. Ako nekome treba da “vidim” budućnost i ako to nije moguće odmah, zbog težine, onda klanjam istiharu. To radim uoči utorka i petka u kasne sate. Klanjam četiri rekata, pa onda dva rekata. Poslije toga legnem da spavam. Tada mi se u snu najčešće javlja brat, koji je davno poginuo i kaže mi šta očekuje nekog čovjeka.”
Priča mi, a njeni ukućani to potvrđuju, da se često, kada joj brat dođe u san, u kući dešavaju čudne stvari. Predmeti počinju da se tresu, baš kao da je neki lakši zemljotres u pitanju.
Vidovite osobe su pojedinci koji bez korištenja bilo kakvog rekvizita poput karata, šoljice ili graha, mogu “vidjeti” bitne detalje iz života neke osobe. I takvi pojedinci zaslužuju da se o njima piše. Svi drugi, koji u svom proricanju koriste neki od rekvizita su najobičnije gatare i gataoci. Nisu vidoviti. Oni uglavnom natucaju, govore generalne, dvosmislene stvari iz svakodnevnog života i laskaju svojim klijentima. Upravo zbog toga postoji velika razlika između vidovitih i gatara.
Sa svih misterioznih, čudni manifestacija prelazimo na teme o kojima se nerado priča, kao što je umiranje i smrt. Semiza mi priča o svojoj sposobnosti da “nasluti” nečiju smrt. Godine 1971. je predvidjela smrt svog brata. Te je godine otišao u inostranstvo. Ona ga je mjesecima prije odlaska ubjeđivala da ne ide. Nije je poslušao. Malo poslije toga je nastradao. “Naslutila” je i smrt svoje majke prije nekoliko godina. Među onima koji su joj dolazili je, takođe, bilo onih čiji je skori “kraj” vidjela, ali nije htjela da im kaže. “Sa takvim stvarima se ne smije igrati” – kaže Semiza kratko.
Pitam je zbog čega joj ljudi najčešće dolaze. Kažem joj da sam primjetio da tog dana ispred kuće ima dosta mlađeg svijeta i da su najčešće u pitanju ljubavni i poslovni problemi.
“Jeste. Dolazi mi dosta mladih koji traže savjet savjet za ljubavne probleme. Nekada mi dolaze i žene koje žele da neki čovjek zbog njih ostavi suprugu. Traže da im pomognem u tome. Takve odmah otjeram. U spletke se ne uplićem. Bog bi me zbog toga kaznio.
Dešava se da me i napadnu, psuju i kunu. Jedva ih se oslobodim. Došlo je vrijeme u kojem se šejtan razmnožio. Dolaze mi i ljudi kod kojih se neko od bližnjih izgubio. Tada isto klanjam istiharu i bilo je puno slučajeva kada sam pomogla da se izgubljeni pronađu. Baš mi je prije dva mjeseca bio jedan čovjek iz Hercegovine čije se dijete bilo izgubilo. Za dva dana sam mu rekla gdje se nalazi. Ruku na srce, dešava se da nekoga i ne mogu da pronađem. Jednostavno, ne mogu da ga vidim” – kazuje Semiza.
Kod nje dolaze i ljudi čija djeca pate od epilepsije. Ona im pokušava pomoći, ali ih obično šalje kod hodže u Šćepan-polje koji je najbolji, kaže, za ovakve slučajeve.
Pitam je da li osjeća ponekad da joj ovo što radi škodi, osjeća li posljedice?
“Ne osjećam nikakve posljedice. Ali, pokušavala sam da prestanem raditi. Potrajalo bi to dva-tri dana i onda bi opet nastavila. Nešto me tjera, a to nešto nije materijalna korist. Daleko bilo, evo vidite kako skromno živim.”
Na kraju razgovora zamolio sam Semizu da mi kaže nešto o meni i nekim bitnijim detaljima u dosadašnjem životu. O svojoj budućnosti je nisam htio pitati.
Nekoliko trenutaka je čitala zatvorenih očiju, a onda je počela da priča brzo, ali dovoljno razgovijetno. Pri tome se gotovo uopšte nije micala. Ono što mi je govorila je dobrim dijelom razbilo, priznajem, na početku prisutnu skepsu. Mnogi podaci o porodici, o nekim važnim događajima iz moje prošlosti, o mom karakteru, nevjerovatno su se podudarali sa istinom.
Izašao sam iz kuće pomalo zbunjen. Tek sada nisam bio u stanju da sa sigurnošću donosim zaključke.
(preuzeto iz knjige Tajne bosanskih iscjelitelja i vidovnjaka, autor Samir Adanalić)
O jednoj od najuspješnijih bosanskih vidovnjakinja Marici Kadrić koja je svojom nadarenošću, bez imalo pretjerivanja, mogla stati uz bok bugarskoj Vangi na žalost ne postoji mnogo pisanog materijala. No, legendarnu vidovnjakinju spominje njemački magazin Spiegel pišući o njoj kao osobi koja je tri puta doživjela kliničku smrt. O vidovitoj Sarajki ugledni Spiegel u tekstu “Die Zauberin wurde verstaatlicht” (29/1957) navodi da ” Marica liječi leukemiju, čir na želucu i epilepsiju te precizno predviđa budućnost. Dotična vidovnjakinja ima četiri kućne pomoćnice i nosača koji joj pomažu da odredi termine i ulaske posjetitelja koji satima stoje u redu ispred njene trokatnice.” Po kazivanju onih koji su imali sreću da je posjete i lično se uvjere u njene moći Marica je bila temperamentna žena, vedrog sarajevskog duha, obučena u tradicionalnu bošnjačku odjeću koja se nije niti malo ustručavala klijentima reći i najintimnije detalje iz njihovog života. Iako Marice Kadrić odavno nema među živima zauvijek će ostati upisana u bosanskohercegovačku plejadu čudotvoraca, jer ona to doista i jeste bila.
