Bosanski čudotvorci: Đulaga Zeherović

 

Predviđanje sudbine gledanjem u plećku na područje Balkana populariziralo se dolaskom Osmanlija koji su vijekovima gajili ovu mantičku vještinu za koju se pretpostavlja da je praktikovana još u Babilonu. Međutim, postoji vrlo izvjesna teza da falanje sa plećkom potiče od ilirsko-rimske mantičke vještine gledanja u kosti životinja, prvenstveno onih manjih poput ptica. Danas je takvo proricanje još uvijek prisutno u Turskoj pod nazivom kürek kemiği falı. Zbog svega toga  ne čudi činjenica da se ovaj oblik gatanja najduže zadržao u Albaniji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini.

Najavio početak prvog i drugog svjetskog rata

Dva mjeseca prije atentata srpskog teroriste Gavrila Principa na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, što je rezultirao početkom Prvog svjetskog rata i stradanjem 20 miliona ljudi, ovaj strašni događaj najavio je Đulaga Zeherović – gledanjem u plećku.

Desilo se to 1914. godine, kada je Đulaga Zeherović iz Sarajeva na jednom druženju sa prijateljima bio zamoljen da “pročita” plećku. Radoznalo društvo htjelo je doznati kakve vijesti se kriju o budućnosti, a kako je Đulaga bio poznat faladžija, svi su nestrpljivo čekali na njegovo proricanje.

Čim je uzeo plećku, gotovo istovremeno ruke su mu, kako je kasnije opisao, “odrvenile i nije vjerovao svojim očima šta vidi!” Poruka plećke je bila vrlo jasna i neumoljiva kao sudbina:

– Veliki grob vidio se u dinastiji Hasburgovoj. Malo dalje od tog groba vidjeli su se crni oblaci i mnogi grobovi, jedan iza drugoga! – ispričao je kasnije ovaj prorok.

– Rekao sam: “Allahu dragi, neka bude prema dobru, Franjin je mezar iskopan. I biće rata još u ovoj godini!” Neki od prisutnih nisu vjerovali onome šta je plećka pokazala.

– Nema zašto biti rata – govorili su.

Đulagu je ovakva sumnja nekih prisutnih u njegovo viđenje budućnosti ozbiljno naljutila. Reagirao je ljutito i nastavio da kazuje svoje viđenje opisujući kakva to nesreća i katastrofa dolazi. Sve ono što mu je plećka jasno otkrivala. Sutradan je, kao i obično, sjedio i pio jutarnju kafu, kada je neko zakucao na kapiju.

– Policija!

Zamjenik poglavara baron Kalas pozvao je Đulagu na saslušanje. Prorok je odmah zaključio da je pozvan zbog “politike”. O tome je kasnije ispričao ovako: – Kad uđoh, baron Kalas pokaza mi ljutito stolicu i reče: “Izvolite sjesti!”. Odgovorih mi:” Na ispitivanju sam, ne mogu sjesti dok ne završimo. Ne znam jesi li mi prijatelj ili neprijatelj”. Na to je baron strogim glasom povikao na njega: – Ti širiš po čaršiji glasine protiv cara i kralja našeg! Znaš li ti šta to znači?

Đulaga je sačuvao prisebnost. Razmišljao je vrlo kratko, a onda odgovorio u dvije rečenice:- U plećku su, pašo, vjerovali moji pradjedovi, djedovi, babo, pa vjerujem i ja! A ako sam za vješala, evo me!

Baron se nekako umirio nakon ove izjave. U razgovoru koji je tada uslijedio, čuo je baron Kalas od tog proroka mnoge pojedinosti koje ovaj nikako nije mogao da zna. Pa mu je ponešto i prorekao što će se vrlo brzo desiti.

Kako god, baron ga je nakon ovoga razgovora samo zamolio da glasine o smrti Franje Ferdinanda i predstojećem ratu više ne širi.

– Dobro je sve završilo – zaključio je Đulaga.

Tu naravno ne prestaje fascinantna priča o ovome pomalo zaboravljenom bošnjačkom proroku koji je svojom vidovitošću i ostvarenim proročanstvima zasluženo postao dijelom plejade poznatih svjetskih vidovnjaka.

Daleke 1896. godine, jednog zimskog dana, prijatelji su mu dali plećku u ruke nestrpljivo očekujući njegov komentar.

– Pogledah u nju i zadrhtah – prisjetio se kasnije. – U ušima mi je zašumila voda i začuo sam talase. Izgovorio sam tada molitvu El Fatihu i rekao ahbabima: “Miljacka će na proljeće nabujati kao nikad. Bojim se, biće velike štete”.

I doista, razina Miljacke je tog proljeća kao nikada do tada porasla i izazvala poplavu. Pred sobom voda je rušila i nosila kuće, štale, životinje, namještaj… Odnijela je i čuvenu sarajevsku “drveniju” – ćupriju, a sa njom i djevojku ” mladu kao kaplja rose i lijepu kao cvijet”.

Đulaga je rijetko kad pogriješio!

Na ljeto 1939. godine posjetio ga je novinar srbijanskog dnevnog lista “Vreme”. Na pitanje kako je naučio da proriče budućnost gledanjem u plećku, dobio je ovakav odgovor:

– U starom vaktu, živjelo se k'o u trapu. Novina nije bilo, ni radija, ni telefona. Pamtim da je svaka mahala i kafana imala svog faladžiju, koji bi im “čitao” iz ovčije plećke. Okupljala se raja, a oni gledali i kazivali. Poštovali su ih, muhu si mogao čuti kada oni motre u plećku, jer su pogađali šta se iza brda sprema. Zalazio sam u svaku mehanu i kuću gdje ima dobar faletar, od njih sam naučio. Stari, pametni ljudi bi poslije čitanja plećke otvorili razgovor o svemu i svačemu, a mi mladi slušali i učili – ispričao je Đulaga, za koga saznajemo još i kako je ” za svoje prijatelje znao spraviti siguran lijek za bubrege”.

Novinar je, međutim, htio da sazna i više od toga. O tome u nastavku teksta piše:

” Izvadio sam plećku namjenjenu kod klanja ovce meni. Đulaga zaista pogodi da je mesar koji je klao životinju bogat i da “krije pare”. Onda je prešao na opštu “politiku”. U jednom momentu je uzbuđeno reagirao i uperio prst u plećku:

– Biće rata, pogledaj! Evo groblja, velika groblja!